Ogulin, priča između dva vlaka

Bilo je oko 14 sati, vrijeme kada se smjenjuju jutarnji i popodnevni školski turnusi. Na zagrebačkom Glavnom kolodvoru skupila se šačica valjda uvijek istih učenika, tzv. đaka putnika, koji su me podsjetili na moje vrlo davne suučenike koji su u školu putovali iz Velike Gorice, dok još nije bilo autobusa kao danas. Kad spomenem bilo koju priču, odmah se teleportiram u Ogulin k Ivani Brlić-Mažuranić, našoj najboljoj pripovjedačici priča, mahom onih iz davnina. Ivana ih je, kako sama kaže u predgovoru Priča iz davnine, pisala svojoj dječici kad su dorasla do čitanja i pažljiva slušanja i ispričala im ih je osam. Ogulin je izravno upleten u neke od njih, npr. u Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica, u Kitež-planini, u kojoj haraju mnoge opasnosti, vještice se roje na vrhu te planine i nastoje nauditi nevinoj djeci, no uvijek ih svlada nevino dječje srce uz Božju pomoć. Zanimljivi su dojmovi koje književnici nose iz najranijega djetinjstva, a Ivana je gledala u planinu Klek doslovno otkako je otvorila oči. Već sam u prošlom napisu rekla da je rođena upravo u Ogulinu 18. travnja 1874, gdje je njezin otac Vladimir Mažuranić službovao u državnoj upravi (sudačkoj i odvjetničkoj). Zbog službe se često selio, pa je tako službovao i u Karlovcu, Jastrebarskom, dok konačno nije dospio u Zagreb.

Pogled na Ogulin i Klek / Izvor TZ Grada Ogulina

U vlaku je bilo očekivano bučno, kao što je bučno u društvima koja se često nalaze zajedno, a ovo su mladenačko društvo kotači vagona svaki dan prevozili u Zagreb na školovanje i iz Zagreba vraćali kući. Neki su otpadali putem na usputnim stanicama, nisu svi išli u Ogulin, no vlak im je bio svako­dnevna platforma za druženje, pa su se tako i ponašali. Ja sam pak putovala u Ogulin službeno. Zvali su me u jednu školu da održim učenicima predavanje o hrvatskom jeziku. Bilo je to valjda nešto prigodno, najvjerojatnije u Mjesecu ili u Danima hrvatskoga jezika. Ako se ne sjećam točnoga dana svojega gostovanja, znam dokad je ono moralo završiti – na kraju i Mjeseca i Dana hrvatskoga jezika, koji uvijek završavaju na dan kada je u Telegramu 17. ožujka 1967. objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Znala sam da ću se, kao uvijek, neko vrijeme nakon predavanja zadržati u razgovoru s nastavnicima, no nakon početne gostoljubivosti svatko poželi što prije otići svojoj kući, pa sam se obzirno izblendala i do vlaka za povratak ostala sama. Kao obična turistica, mogla sam protegnuti noge i do Staroga grada (danas Muzej, no tu je i spomen-soba Ivane Brlić-Mažuranić) te do Đulina ponora. No i na ta sam mjesta radije odlazila kad nisam imala nikakvih drugih obveza, kad nisam morala gledati na sat.

Ogulinska utvrda podignuta je oko 1500. godine kao obrambeni kaštel, jer je osmanlijska opasnost već uvelike prijetila. Oko njega razvio se kasnije grad Ogulin. Kaštel je izgrađen tik do ponora nad rijekom Dobrom i tu počinje predvidljiva pučka romantična priča. Djevojka Đula, saznavši za pogibiju svojeg Milana u bitki (s Osmanlijama, dakako), sunovratila se u taj ponor i tu je pokopana njihova ljubav. Sve takve legende, uz vještičja sijela na gromadnom Kleku, danas začinjena i maštovitim pričama Ivane Brlić-Mažuranić, pomažu turističkim radnicima u ovom kraju, jer takvim se uzorkom služe i drugi: ispredaju svakojake legende i prodaju ih turistima. A neki istraživači misle da je već i sam Đulin ponor s pričom o djevojci Đuli sporan. Naime, po tom mišljenju, Đula se zvala rijeka Dobra, dakle bio je to njezin ponor u koji se nije bacala nego je prirodno uvirala, a neka je klisura slučajno izgledala kao ženska glava – pa eto priče! Uostalom, mnoge naše narodne pjesme i legende završavaju tragično, smrću jednoga ili obaju protagonista, pa su se i vječni Romeo i Julija lako preselili i u ovaj krški kraj. Nije ništa čudno ni to da nad svima njima bdije Klek kao usnuli div Kraljević Marko. Doduše, ni on više nije neuputan kao usporedba, pa su tako današnji neuki nadobudni cenzori i u tekstu uzorite Ogulinke Ivane Brlić-Mažuranić o šegrtu Hlapiću dali njezinu Hlapiću novi opis; Hlapić više nije, kako je Ivana napisala, hrabar kao Kraljević Marko, nego se preobrazio u nešto blijedo i neodređeno: postao je hrabar kao vitez (neznano koji).

Danas u Ogulin, poglavito na Festival bajki, možete doći i posebnim vlakom Karlekom, što je dobar marketinški potez lokalnih turističkih zaposlenika. U vrijeme Festivala u Ogulinu ima raznovrsnih sadržaja: predstava, radionica, izložbi. No uza sve te javne manifestacije, ja više volim bajke čitati u sebi, a interijere gledati nenakićene legendama i sl. I opet kažem: to rade i drugi, npr. Škoti. Oni ne propuštaju svim posjetiteljima ispričati višestoljetnu priču o čudovištu iz Loch Nessa, u kojem jezeru to mitološko biće navodno živi. Dakako, prodali su tu priču i meni kad sam jednom zgodom posjetila Škotsku. Sve ja to razumijem, a razumijem i turizam kao unosnu masovnu industriju, u kojoj je domišljatost itekako važna. Kad takvu dosjetljivost spominjem i u vezi s Ogulinom, nije to ništa zlonamjerno. Uostalom, moje veze s Ogulinom takve su da se zna kako se mi volimo već dugo i javno. Da nije tako, zar bih na Radio-Ogulinu već godinama imala stalnu jezičnu rubriku Ispeci, pa reci?! Ili pisala na njihovu portalu, dok je Radio bio u financijskim i kojekakvim drugim nedaćama? Mnogo je onih koji to mogu potvrditi. No kako god okrenem, priče, bajke i općenito pisana štiva više volim čitati u sebi nego da mi ih izgovara netko drugi sa strane. Sve bolje zamišljam sama.

Bajke brzo završe, pa tako i ova ogulinska. Ušla sam u vlak za Zagreb. Bio je tih, bez bučnih đaka putnika. Do sutra. Ali bez mene.